Biti ili ne biti – otići ili ostati?

PANDORINA KUTIJA

U Istri 2016. pozitivan saldo migracije s inozemstvom

Godišnji odmori i ležanje na plaži umaškog Katora pod 38 stupnjeva idealno je vrijeme i mjesto za sanjarenje te stvaranje planova i kovanje želja za vrijeme koje predstoji kad se širokih osmijeha i dobre volje vratimo u svakodnevni, ustaljeni životni tempo. Ne poznam nikoga tko se sa godišnjeg odmora nije vratio pun optimizma i vjere da će vrijeme do slijedećeg ljeta biti bolje iskorišteno, da će planovi biti realizirani, da će se ostvariti barem neke želje, da će nekako sve krenuti samo od sebe i da će općenito sve biti bolje. Najčešće se to „bolje“ odnosilo na uspjeh u školovanju, položenu maturu, privođenje kraju studija, stalno radno mjesto, bolju plaću, novi(ji) auto, nove sanitarije u kupaonici i krov na vikendici te kaput (naj)novijeg kroja. Zavisno o dobi, situaciji i skromnosti. I baš je ta skromnost ono što me uvijek fasciniralo. Jer, gotovo nikada ti planovi i želje ne podrazumijevaju odlazak na Mjesec ili ljetovanje na vlastitom otoku u kući sa zlatnim slavinama.

Moje su se dvije prijateljice lani vratile s ljetovanja sa dvije posve različite, skromne želje. Jedna je zaželjela da joj kći nađe posao u inozemstvu i obrazložila to riječima da je “bit Europske Unije slobodan protok ljudi i dobara“, te da mlade „ne treba vezati granicama i jezicima“ dok je druga zaželjela, upravo suprotno, da joj sin nađe posao i ostane u Hrvatskoj te „bude svoj na svome“. Obje sam podržala, uvažavajući i priznavajući njihove argumente te zaželjela ostvarenje želja. U tome nisam bila licemjerna.

Mlade ljude koji žele otići, živjeti i raditi negdje drugdje, ne treba sprječavati. Treba ih poučiti da odlazak ne znači odricanje od domovine, da valja poštovati sustav u kojem će „saviti gnijezdo“ ali se svog ne sramiti, kao i da se uvijek mogu vratiti u zemlju u kojoj su rođeni. No, onima koji ne žele otići treba omogućiti da ostanu i da u svojoj zemlji nađu posao od kojeg mogu pristojno živjeti. Odlazak u nuždi i silom ne može biti sretan. Stoga čim prije treba poduzeti sve mjere koje će dati mladima (izgleda u posljednje vrijeme i onima srednjih godina) mogućnost da ostanu i pridonesu napretku svoje zemlje.

Trend iseljavanja

Najnoviji statistički podaci o iseljavanju iz Hrvatske pomalo su zastrašujući. U Hrvatskoj je uz Rumunjsku, Bugarsku, Grčku, Španjolsku, Cipar, Poljsku, Portugal, Sloveniju, Irsku (interesantno upravo stoga što je među onima koji odlaze iz RH Irska popularna)  i tri baltičke države članice EU broj iseljenika veći nego doseljenika. Trend iseljavanja raste. Prema statističkim pokazateljima (ec.eurostat.hr) 2013. je iz Hrvatske iselilo 15 262 osoba dok je 2015. taj broj bio gotovo dvostruk tj. 29 651, a prošle 2016. čak 36 436 osoba. Prema Statističkom godišnjaku Republike Hrvatske od tog se broja najviše odselilo u Republiku Njemačku, 58,4 % (Njemačka i inače u Europi ima najveći broj imigranata; 1 543 848 u 2015.). Nakon Njemačke izgleda da su se naši državljani najviše iseljavali u Austriju, Italiju i ostale europske zemlje, a puno manje u SAD i Australiju. Dakako, razlozi su mnogobrojni, a najveći broj u europskim zemljama posve je razumljiv s obzirom na članstvo u EU.  Od ukupnog broja odseljenih najveći broj otpada na Grad Zagreb. Čak 4 876. Slijede Osječko-baranjska sa 3 634, Zagrebačka županija sa 2 907, Primorsko-goranska sa 2 807 te Vukovarsko-Srijemska sa 2 763 stanovnika.

U Istri više doseljenika

Iz Istarske županije 2015. odselilo je 1 280, a 2016. skoro 100 osoba više, 1 379 osoba. Mora se reći da ima i doseljenih pa sliku popravlja migracijski saldo sa inozemstvom, no njegov je predznak u svim županijama pretprošle godio bio negativan. Čak i kad bi bio pozitivan, gorak okus nastao iseljenjem naše mladosti, ne bi nestao. Potvrđuje to prošlogodišnji migracijski saldo prema kojem se negativan trend nastavio da bi u Istarskoj županiji bio pozitivan, no radi se o broju od 183 osobe. Toliko je naime bilo više doseljenih u Istarsku županiju nego odseljenih u inozemstvo. Činjenica koje smo svjesni, čak i kada ju ne spomenemo, je da statistika nije obuhvatila „očima nevidljive“ podatke. Osim toga, u mnoštvu čimbenika svaki od statističkih pokazatelja daje drugu sliku. Uz to, mnogi mladi odlaze na kraće vrijeme, mjesec do dva, odrađivati povremene poslove, vraćaju se, i opet odlaze.

Ako vas zanima što je bilo sa željama mojih dviju prijateljica mogu vam otkriti da se ova kolumna ne zove bez razloga „Pandorina kutija“. Kći moje prijateljice koja je željela otići u inozemstvo ostala je u Hrvatskoj jer se zaljubila u momka iz Zadra i ondje ovo ljeto sezonski radi. Sezonski posao našao je i sin moje druge prijateljice, ali u drugom mjestu na hrvatskoj obali. Ostaje nada da će oboje naći stalni posao…i ostati ovdje…te uz svoje plaće moći putovati u neke strane i daleke zemlje. Tako ih neće ograničavati ni granice niti jezici. A bit će „svoji na svome“!  Ostaje i nada da će se naši političari pozabaviti ekonomskim pitanjima vezanim za otvaranje radnih mjesta i pogledom u budućnost umjesto stalnog pogleda unatrag!

dr.sc.Zrinka Erent – Sunko

(preneseno: “Bujština” broj 136)

 

 

30°C
 

 

30°C
 

 

30°C
 

 

30°C
 

 

30°C
 

 

26°C