Neočekivani zaokret u rusko turskim odnosima

Nakon povijesnog susreta između Putina i Erdogana u S. Petersburgu,  Rusija i Turska su odlučile okrenuti novu stranicu povijesti u međusobnim odnosima. Što se to u međuvremenu dogodilo nakon obaranja ruskog zrakoplova u Siriji, mnogima nije jasno? Zašto je svijet iznenađen tim događajem i zašto se mnogi plaše  radikalnog zaokreta u odnosima između Rusije i Turske?

Zar je moguće nakon svega što se dogodilo u proteklom razdoblju, da su ciljevi ruske i turske vanjske politike odjednom postali identični? Rusija i Turska su u prošlosti ratovale čak 12 puta. Turska je 1952. godine postala članica NATO saveza iz razloga jer je htjela zaštititi svoj suverenitet od moguće ugroze SSSR-a. Nije ušla u NATO da bi prihvatila vrijednosti Zapada, već je to učinila iz sigurnosnih razloga. Posljednjih godina Turska postupno ali sigurno, mijenja svoju vanjsku politiku u potrazi za vlastitim identitetom i većom autonomijom u međunarodnim odnosima. Taj zaokret u vanjskoj politici, temelji se prije svega na vjeri u vlastitu ekonomsku moć i na novoj političkoj doktrini koju prepoznajemo po širenju turskog utjecaja u regiji. Još od Krimskog rata 1854. godine, Turska pronalazi razne saveznike kako bi sebe zaštitila od ruskog utjecaja. Postoji, dakle, jedno dugo vremensko razdoblje koje je obilježeno uglavnom lošim odnosima između dviju država.

Danas Turska računa na više opcija, vodeći prvenstveno računa o vlastitim nacionalnim interesima. Rusiji normalizacija odnosa sa Turskom veoma mnogo znači. Takav potez Turske je za Rusiju nešto najbolje što se moglo dogoditi nakon uvođenja sankcija. Za Putina je to prva velika pobjeda na globalnom planu, jer time dokazuje da je njegova intervencija na Bliskom Istoku bila ispravna, umanjivši pritom utjecaj SAD-a na tom prostoru. Međutim, normalizacija odnosa između Turske i Rusije ne može mimoići još mnogo toga u svijetu. Hoće li Zapad sada nastaviti još jače podržavati Kurde, ali ovoga puta protiv Ankare? S obzirom da su Kurdi u Siriji postali veliki teret za Tursku, dvije strane će morati  pronaći kompromisno rješenje s obzirom da je Rusija tamo na Assadovoj strani. Možda će Turska tražiti od Rusije da barem korigira svoje odnose prema Kurdima u Siriji te da očuva  cjelovitost sirijske države, opet zbog Kurda. Usklade li Rusija i Turska svoje stavove oko Sirije, na vlasti ostaje Assad, to se nimalo neće svidjeti SAD-u i EU. A što će biti s  Ukrajinom, ukoliko će Turska stati na stranu Rusije? Hoće li se uloga EU i SAD-a tada promijeniti u odnosu na tu zemlju? Hoće li doći do bitnih promjena i na prostoru Z. Balkana, u koliko će se Turska početi sve više eksponirati kao saveznik Rusije? Drugim riječima, ruski saveznici na području Z. Balkana, olako mogu postati  turski saveznici.

SAD i EU više ne kriju svoju duboku zabrinutost naglim zaokretom u rusko-turskim odnosima, jer je to u velikoj mjeri posljedica njihove dosadašnje politike prema Rusiji, S. Africi, B. Istoku i Turskoj. Sada možemo očekivati i potpunu normalizaciju rusko-turskih gospodarskih odnosa, koji su doživjeli teške posljedice nakon zahlađenja odnosa na bilateralnom planu; posebice nakon obaranja ruskog zrakoplova u Siriji. Sada se mogu deblokirati pojedini projekti od strateškog značaja, poput plinovoda „TurkStream“ na Crnom Moru, izgradnja nuklearne centrale koju je trebala graditi Rusija na teritoriju Turske, turizam i još mnogo toga. Kada je Erdogan nedavno izjavio da je „Turska spremna opskrbljivati EU sa ruskim plinom“, Putin je takvu inicijativu odmah podržao. Osim  „kurdskog pitanja“, dvije države će morati usuglasiti svoje politike i prema Islamskoj državi i terorizmu u svijetu. S obzirom da je Erdogan uvjeren da je u neuspjeli državni puč bio umiješan Zapad s Pokretom Fethullah Gülen – sa sjedištem u Pensilvaniji, moguće je očekivati da će se Turska još više distancirati od SAD-a i EU. Kako prenose pojedini mediji, projekti čiji su pokrovitelji sljedbenici inspirirani Gülenom – bivšim Imamom i piscem, sa boravkom u SAD-u nakon emigracije iz Turske, danas broje na tisuće. Te inicijative uključuju više od 2000 škola, 7 sveučilišta u više od 90 zemalja na 5 kontinenata, dvije bolnice, TV i radijski program, tjedni časopis i dr. Tu je i islamska banka podružnica Gülemova društva, zaklade itd. Drugim riječima, utjecaj Gülema nije ogroman samo u Turskoj – zbog čega ga optužuje Erdogan, već i na prostoru  Kazahstana, Azerjbadžana, Kirgistana, Dagestana i mnogim drugim državama u svijetu. U Turskoj taj pokret ima ogroman utjecaj na mnoge građane i državne  institucije. Svojedobno se Gülem -dok je još boravio u Turskoj, kako prenose turski mediji, zalagao za uspostavu teokratske države i uvođenje šerijatskog prava. Njegove obrazovne centre  po svijetu, turski kolumnist Emre Aköz nazvao je „obrazovni džihad“. No danas zapadni mediji prikazuju Gülema u sasvim drugom svijetlu; kao „promicatelja miroljubivog i umjerenog Islama“.

Za stvaranje pozitivnog imidža tog pokreta u svijetu, Gülem koristi vrhunske stručnjake za javne profile u SAD-u, među kojima ima i onih koji su vodili izbornu kampanju predsjednika Georga W. Busha. Danas Gülem upravlja imperijem od cca. 25 mlrd $. Erdogan u Gülemu i njegovom pokretu danas s pravom prepoznaje najopasnijeg protivnika (nekad prijatelja) koji uživa snažnu podršku Amerikanaca. Mogući političko-vojni savez između Rusije, Turske i Irana, mogao bi iz temelja promijeniti geopolitičku kartu na tim prostorima. Unatoč svemu što se događa, Turska je i dalje članica NATO saveza. Zasad još nitko ne zna hoće li Turska napustiti Savez. Moguće napuštanje NATO saveza veoma je osjetljivo pitanje, između ostalog i zbog činjenice što se u američkoj bazi Incirlik u Turskoj nalazi 50 nuklearnih bombi. Posljedice novih rusko-turskih odnosa, možda će u pozitivnom smislu utjecati na odnose između EU i Rusije. Vodeći računa o tome da EU zapravo nema svoju vanjsku politiku, dobro je znati što o novom zaokretu u rusko-turskim odnosima misli njemačka diplomacija.  Frank-Walter Steinmeier, njemački ministar vanjskih poslova, nedavno je izjavio da „priželjkuje približavanje EU i Rusije“. Njemačka je  svjesna da u Europi nema mira, stabilnosti niti napretka bez normalizacije odnosa sa Rusijom. Jesu li i druge članice Unije toga svjesne? Po svemu sudeći, nakon što su Putin i Erdogan stisnuli jedan drugome ruku u znak pomirenja i suradnje, na globalnom planu se naziru novi scenariji, prepuni, neizvjesnosti, nepoznanica i rizika. Primjerice, Rusija već nudi projekt nove zone slobodne trgovine, u koju bi se – kako se očekuje, trebale uključiti; Rusija, Kazahstan, Bjelorusija, Armenija, Kirgistan i Turska.  Ruski politolog Fjodor Lukjanov smatra da „Putin želi Tursku uključiti u njegov plan stvaranja euroazijskog saveza“. Konačno, postavlja i pitanje; hoće li SAD i NATO tek tako dopustiti da izgube svog dugogodišnjeg saveznika?

 

 

10°C
 

 

10°C
 

 

10°C
 

 

10°C
 

 

10°C
 

 

9°C